Ljudi smo, dogovorit’ ćemo se oko brava

U čekaonici, jedna Zagrepčanka priča kako je hrvatski narod doživio silovanje zadnjih 50 godina, a na to joj neki drugi pacijent, pardon, neki “pravi Zagrepčan”, kaže: “Ne samo jezik, nego i kultura i podrijetlo. Pa, mi Hrvati nismo Slaveni! Ima dole južno Grka i Romana, kaj ne?! A ovde severno smo Vizigoti i Vandali. Sve je to silovano, ni Zagreb nije kaj je nekad bil! Nema nas više!” Na to sugovornica kaže da je razaranje kulture uništilo i slavonska sela. A “pravi Zagrepčan” kaže: “Nikada ne vjerujte seljaku! Poglete mu auto u dvorištu iza kuće! Nema za njega suše i nepogode! Oni samo lažu i zarađuju!”

Nadalje nisam mogao trpjeti žgaravicu koja mi je pržila jednjak i podigao sam pogled prema starom, ćelavom, ratnom veteranu sa šrapnelom u lubanji. Pogledao sam ga u ono jedno zdravo oko. “Gospo’n. Budući pričate glasno da vas svi ovdje čujemo, dopuštate mi da se umiješam?”

“‘Ajde”, mahnuo je nervozno drhtavom rukom.

“Možete li mi reći, kad bih živio u Zagrebu napučenom čistim Zagrepčanima, jel’ bi mi trebala brava na vratima?”

“Kak’ to mislite?”

“Pa, tak’, kad bih živio u gradu punom stoljetno tradicionalnih Zagrepčana, jel’ bi područje grada Zagreba bilo Raj na Zemlji tako da ne moram ključati vrata, ne bi mi uzeli proviziju za svaku transakciju na bankomatu, ne bi bilo zatvora u Remetincu za dobitnike Zlatne Kune koji su pronevjerili naš novac, svi bi moji susjedi bili sretno zaposleni s dobrom plaćom, u kafićima više ne bi puštali narodnjake za pijane nezaposlene, gorivo bi koštalo tri kune po litri, u klinikama bih bez čekanja bio uvijek prvi u redu za pretrage, tramvaji bi stizali baš onda kad sam ja na stanici i kiša bi padala samo onda kad odlučim nositi lijepi kišobran?”

Gledao me je onim jednim vodnjikavim blijedim okom, drhtao je cijelim tijelom od starosti i životnih rana, a onda je odmahnuo rukom prema meni, okrenuo glavu i procijedio “Ne razumijem kaj velite…”

“Molim vas, razumijte samo ovo: kada bi u takvom Zagrebu živio samo jedan kao vi, s tako bigotrijskim i šovinističkim stavovima, moja bi vrata od stana imala sigurnosne brave kao trezor u banci”.

Žena je šutjela, a jednooki je veteran gledajući u nju bio nijem, s izrazom gađenja i nekom gadljivom rečenicom na vrh jezika, ali ga je medicinska sestra prozvala i čekaonica je utonula u tišinu.

Toga sam popodneva mučno javnim prijevozom umoran i znojav stigao doma nakon više sati čekanja i s upaljenom ranom iz koje su izvadili konce. Jednim ključem sam otvorio poštanski sandučić, drugim ključem kapiju, trećim ključem stan, četvrti je ključ bio zaporka na računalu, peti je bio zaporka na sandučiću elektronske pošte, šesti mi je ključ trebao za druženje s ljudima na društvenoj mreži, sedmi za online plaćanje računa. Toliko ključeva, tako malo sigurnosti i veliki strah zbog neizvjesnosti… Ima li to veze s lažnim Slavenima, miješanim Vizigotima i Rimljanima? Možda bih stvarno bio miran i sretan da su oko mene svi čisti Zagrepčani, ma što to značilo? Ili bi oni ipak trebali brave i zaporke zbog mene bez pedigrea? Gdje je Raj na Zemlji?

Povezani članci

3 thoughts on “Ljudi smo, dogovorit’ ćemo se oko brava

  1. Pa, je li bilo potreban onaj dio kad nabrajaš: "tramvaji bi stizali baš onda kad sam ja na stanici i kiša bi padala samo onda kad odlučim nositi lijepi kišobran"? Sudeći po napisanom, mislim da ništa nije shvatio taj pravi Zagrepčan, jer proživio je on mnogo u svome životu, ne možemo njega uvjeriti u svoju verziju priče.

  2. "pjesnička sloboda" kako bi se istakao duh ulomka, što tu reći?

  3. Brava na vratima bi itekako trebala, ako uzmemo u obzir da pravi Zagrepčani razmišljaju na način kako je danas ljudima na selu lako… Se sjećaš prolijevanja mlijeka po poljima? Odvođenje stotinjak krava u klaonicu? Tisuće zatvorenih imanja za proizvodnju mlijeka? Je li uopće čuo sve to naš pravi Zagrepčan? Kako može onda tako trabunjati?

Ostavite komentar